AUTOR: Mišo Gerić
Bednje i goric. Zemle i grude podravske. Kantor svojega materinjeg jezika i reči, poet’ z Filisberga i z čonom na Dravi, lovec pri meki. Božo se Hlastec budil skup’ zorjom nad starim gradom, koje tak friško dišijo i znal je da nigde na svetu nema te krasote. Rodil se vu svojem Ludbregu, gacal bos po bistru i Benji, naganjal krpenjaču po gmanju, kak sakem falotu tuđe ječmenike slajše su nek njegve bile. Šklizalke delal v zimi, prve trage i svece vu snegu. Od oca škrlaka, svilne lasi i ruke matere vu spomenu do kraja v sebi nosil. Potlam, popevke domače z prijateli, škropci i gemišti pri Potočkiju, branja i jeseni z goric, bili su mu srečni cajti i spomenek za navek. Božo Hlastec je i legenda ludbreškog nogometa, jeden od mnogih koji su najlepše dane mladosti ostavili svojem nogometnomu klubu, “Podravini”. Odišel je i živel vu Samoboru, al se vračal v svoj Ludbreg gda god je za to bila prilika. Niti jena Sveta Nedela nije prešla, a da se z prijateli i svojim rodom nije videl i srel. Kak i saki, koji je vu svojem životu tak čudaj drugomu dal, pokazal kak svoje najdrajše rad se i zanaveke štima, v ovem vremenu darivanja i ljubavi, morti nam njegova reč, bilo koja od njegovih zbirki pesmi, sponova vrne i veru i nadu i jezik, a morti i znova ljubav za sebe i drugoga, za svoj kraj.
Božo Hlastec je bil i ostal veliki, veliki i dobri duh Ludbrega!
Fala mu!