Grad Ludbreg čini 13 naselja: Apatija, Bolfan, Čukovec, Globočec Ludbreški, Hrastovsko, Kućan Ludbreški, Ludbreg, Poljanec, Segovina, Selnik, Sigetec Ludbreški, Slokovec i Vinogradi Ludbreški.
U tih 13 naselja prema popisu stanovništva iz 2011. godine imamo živi 9194 stanovnika.

Položaj Ludbrega

Ludbreg je grad u Podravini (sjeverozapadna Hrvatska) na lijevoj obali rijeke Bednje, 25 km jugoistočno od Varaždina na magistralnoj cesti Varaždin – Koprivnica. Smješten je podno obronaka Kalničkog gorja a nalazi se na nadmorskoj visini od 157 m.

Iz Ludbrega vodi 6 cestovnih pravaca. Podravska cesta prema Varaždinu i Koprivnicu ima superregionalno značenje. Pravac dolinom Bednje prema Varaždinskim Toplicama i Novom Marofu veže se na Magistralnu cestu Zagreb – Varaždin (regionalno značenje). Pravci subregionalnog značenja su prema Legradu (donjem Međimurju), Prelogu, a nije bez značenja ni pravac prema prikalničkim selima.

Alt. 157 m Lat. 46° 14′ 58″ Long. 16° 37′ 21″

Tekst pripremio: Branko Dijanošić

Povijesne značajke Ludbrega

Za Ludbreg se može reći da je jedno od najstarijih naselja u Hrvatskoj. Taj mali podravski gradić razvio se na raskrižju putova koji su vodili od istoka prema zapadu i od sjevera prema jugu, a sva je trgovina morala prijeći preko prijelaza na rijeci Bednji. Kraj njega su prolazili Iliri, Kelti, “vidio” je tatarske i turske horde, banske čete Jelačića bana. Tu su još prethistorijski vrači proricali budućnost, slavenski žreci prinosili žrtve, a rimski bogataši uživali u ljepotama prirode.

Upravo zbog važnosti tih putova, a njegove su smjernice zacrtane još u prvom milenijumu prije nove ere, u ovaj kraj su doselili Rimljani i između 6. i 9. godine nove ere i podigli monumentalnu građevinu IOVIU. Vremenom se uz nju razvilo i naselje, a stanovništvo je radilo za potrebe rimske vojske. Od propasti IOVIE u 4. st.n.e., u velikoj seobi naroda, pa sve do 7. st. n.e. postoji malo arheoloških nalaza. Više podataka o razvoju grada daju nam slavenska gradišta, bila su okružena jarkom ispunjenim vodom, a kao bedem služila je zemlja izbačena iz tog jarka učvršćena koljem. Od četiri gradišta koja su tada postojala, jedno je bilo najsigurnije, smješteno na lijevoj obali Bednje zaklonjeno šumom, daleko od putova. Na tom gradištu nastao je današnji stari grad, čiji temelji sežu u 11. stoljeće.

U razvaljenoj IOVII bilo je kamenja u izobilju pa su pomalo rasli grubi zidovi srednjovjekovnog Wasserburga, a nedaleko njega počinje se izgrađivati naselje. Novi naseljenici uklanjaju kamen po kamen staru utvrdu i Iovia nestaje. Na njezinom mjestu izgrađuje se Ludbreg – naselje s organiziranom civilnom i crkvenom upravom. U tim vremenima ovdje se ponovno počelo širiti kršćanstvo, a čini se da je prva kršćanska bogomolja izgrađena na istome mjestu gdje se i danas nalazi rimokatolička crkva Presvetog Trojstva.

Odakle ime Ludbreg?

Zasigurno se čovjek može upitati odakle ime LUDBREG? O tome postoji legenda i zapis povjesničara. Na tumulu (Gradinščak) načinjenom na jednom brežuljku Kalničkog obronka bila je utvrda. Žena zapovjednika svaki je dan izlazila na bedeme u šetnju. Prilikom jedne takve šetnje spazila je četu Turaka kako se sve više približava gradu. Jedan se Turčin potpuno primakao bedemu, od silnoga straha ženi su zadrhtale ruke, vrisnula je i onesvijestila se, dijete joj je ispalo iz ruku i skotrljalo se niz padinu.

Turčin koji je bio pod bedemom uzeo je dijete i otrčao u šumu. Kad se nestretna žena osvijestila izrekla je kletvu: “Prokleti taj ludi brijeg!” I tako je naselje dobilo današnje ime Ludbreg. To je priča kojom je običan čovjek nastojao riješiti zagonetku postanka imena.

No, i povjesničari su nastojali proniknuti u tajnu nastanka tog imena. Mađarski povjesničar Thalloczy krajem 19. stoljeća bio je u dvorcu kneza Edmunda Batthyanya u Körmendu gdje je sređivao arhiv te obitelji. Naišao je na 264 isprave i povelje o veleposjedu Ludbreg. Prema njegovom mišljenju Ludbreg je dobio ime po svom osnivaču vitezu križaru LODBRINGU, koji je iz daleke Burgundije krenuo u križarski rat, ali se više nije vratio u domovinu, nego je ostao ovdje i nadjenuo mu svoje ime. Narod je ime izgovarao Ludbring i napokon se ime upotrebom premetnulo u Ludbreg. Stanovnici su rijetko upotrebljavali to ime, već jednostavno Lubreg, a u okolnim selima taj je naziv i danas u uporabi, osobito kod starijeg stanovništva.

Ludbreško vlastelinstvo

Povijest ludbreškog vlastelinstva potječe iz prve polovice 13. stoljeća, tada se Ludbreg spominje prvi put, ali ne pod današnjim imenom nego “Transit aquam Bugne-Bednja” ili mjesto na prijelazu Bednje. Prema označenim granicama posjeda na povelji koju je izdao kralj Bela IV. 1244. godine plemićima roda Cer zna se da je to upravo ovo područje i ovo mjesto. Prije tog vremena Ludbregom je vladao herceg Kolman (1226. – 1242. g.).

Početkom 14. st. Ludbreg je u vlasti velikaša koji utječu i na prilike u domovini. Prvi je bio Nikola Ludbreški. Njegov se trag gubi oko 1360. godine, a deset godina kasnije Ludbreg je u vlasti Ivana Chusa, hrvatskog bana i uvaženog vojskovođe. Nakon smrti posjed prelazi u ruke njegovih sinova, koji ovdje vladaju sve do 1442. godine. Ludbreg su obogatili impozantnim spomenikom kulture: podigli su današnju župnu crkvu, gradnja crkve dovršena je 1410. godine, a današnji oblik dobila je pregradnjama 1659., 1779. i 1829. godine.

Čudo svete Krvi Isusove

U staru ludbrešku tvrđavu ulazi novi gospodar Benko Thuroczy 1468. godine. Porodica Thurozy vlada u ovom kraju u 16. i 17. st. U njihovo vrijeme grad se sve više utvrđuje jer su ovaj kraj često napadali Turci. Ovuda su prošli 1532. godine, kada su mnoga sela bila spaljena, ali tvrđavu nisu dirali jer im se žurilo prema istoku. Iz tog vremena potiče legenda o čudu. Legenda je nastala u doba patnji i vezana je uz krv velikog patnika Isusa Krista. Krv se pojavila u kaležu kada je svećenik služio misu u dvorskoj kapelici i posumnjao u mogućnost pretvorbe vina u Kristovu krv.

Budući se svećenik uplašio ta je rijetka relikvija bila uzidana u zid iza velikog oltara. Majstor koji je taj posao obavio morao se obvezati na vječnu šutnju. I svećenik je šutio o tome, no na samrtnoj postelji odao je tajnu. Uskoro se to pročulo i ljudi su počeli hodočastiti. Gospodar plemićkog dobra Lehengut Toma Zerecz, obavijestio je rimski dvor o tom događaju. Relikvija je više godina bila u Rimu, ali je narod svejedno hodočastio u dvorsku kapelicu. Za vrijeme pape Julija II. u Ludbregu je sastavljena komisija koja je ispitivala svjedoke o čudesnoj relikviji. Preslušano je mnogo svjedoka, koji su govorili uglavnom o čudesnim ozdravljenjima.

Svjedoci su pozivani i iz velike daljine pa je ispitivanje trajalo dugo i nije završeno za života pape Julija II., već je njegov nasljednik papa Leon X. izdao bulu 14. travnja 1513. godine kojom dozvoljava štovanje svete relikvije i koju je sam nosio ulicama Rima. Od tog vremena, u prvu nedjelju u mjesecu rujnu je veliko euharistijsko slavlje u čast sv. krvi Isusove u Ludbregu.

Ludbreg kao trgovište

Povijesno gledano, Ludbreg je postao trgovište i proštenište upravo za vladavine Bernardina Thuroczyja. Valjalo bi ovdje istaknuti da su se osim tog sajma u Ludbregu održavali još i Fašnjački, Cvetni, Telovski, Škapulirski i Tomaševski sajam. Od početka 16. st. pa do danas redovito se održava sajam srijedom. Što se dešavalo s ludbreškim imanjem početkom 17. st. nije potpuno razjašnjeno.

Ludbreg je od 1635. godine u vlasništvu plemićke obitelji Erdödy. Za vrijeme njihove vladavine Ludbregom haraju čete Turaka i njemačkih plaćenika. Pravcem Graz – Varaždin – Ludbreg – Koprivnica išla poštanska linija i smatra se da je to najstarija redovita poštanska linija. Već 1556. godine Ludbreg ima poštansku postaju; a od 1699. g., kada je oslobođena Slavonija, linija je protegnuta do Osijeka.

Iza roda Erdödy, Ludbregom vlada moćni rod Bačanija (1695. – 1918. g.). Oni su ostavili mnoge spomenike kulture: 1753. godine dali su oslikati dvorsku kapelicu – freske je izradio Mihael Peck, izgradili su kapelicu Sv. Roka u Karlovcu Ludbreškom (1768. g.), župnu crkvu u Đurđu (1775. g.), ludbrešku crkvu okružili su trijemom – cinktorom (1799. g.). Za vrijeme njihove vladavine i grad dobiva novi izgled, 1800. g. porušili su zidove oko tvrđave i kulu te podigli treći kat. Porodica Batthyany bila je tako moćna da je imala pravo suđenja i izricanja smrtnih kazni. Dvorski sudac službovao je u gradu sve do 1848. godine. Čak je i kralj i car Franjo I. došao je u posjet prošteništu i odsjeo u dvorcu (27. listopada 1817. g.). Filip Batthyany, bio je zadnji feudalni vladar Ludbrega, umro je 1870. godine, naslijedio ga je njegov daleki rođak Gustav Batthyany koji je umro 1883. g. u Londonu. Njegov sin Edön posvetio je brigu Körmendu, a imanje su iskorištavali zakupnici.

Posljednji vlasnik, Ladislav Batthyany prodao je svoj posjed barunu Amonu Rukavini, a od njega ga je otkupila firma Berger iz Zagreba. Za nekoliko godina rasparcelirane su sve livade, oranice i šume, a 1939. godine grad je otkupila općina Ludbreg.